Hvala višku inspiracije. U mom gradu je glupo voziti skejt.

Uzimam pauzu.

Nema me...

Osim ovdje:
Breathing underwater

Sjedila sam na stražnjem sjedalu u autu slušajući lagane tonove pjesme Anywhere od Evanescencea. Starkama sam pokušavala lupkati ritam, ali nije išlo. Ubrzo sam prestala i vratila se gledanju kroz prozor. Oblaci su se nadvili nad London. Izgledalo je kao da će svaki tren kiša. Ali ne... Samo je bila magla. Bilo je toplo, ali je bila magla. Posljedice parenja dementora. Sve je postalo gore otkako je se Voldemort 'ponovno rodio'. Čarobnjački svijet bio je spreman za bitku. Hm. Barem su oni tako mislili. Ali nitko zapravo nije bio spreman na ono što će se dogoditi. Vjerojatno su se nadali da će ih napasti s Expelliarmusom ili kletvom Omami. Svijet je bio glup. Više puta sam se u to uvjerila.

"Evo nas", objavio je tata i ugasio motor auta. Otvorila sam vrata i izašla van iz auta. Bio je ponedjeljak i bilo je logično da će na King's crossu biti gužva. Pozdravila sam se s roditeljima i uzela svoj kofer. Hodajući prema kolodvoru, slušala sam razgovore bezjaka. Pričali su o magli. Bili su sumnjičavi. Ali nitko od njih nije znao pravi razlog. Neki su čak govorili o apsurdnim stvarima poput globalnog zatopljenja. Apsurdnima sada... Ali za deset godina više neće biti nimalo apsurdne. Postat će stvarnost. I ne zbog Voldemorta. Zbog ljudi. Običnih ljudi koji uništavaju Zemlju.

Najviše sam se grozila prvog dana s ljudima koje odavno znam nakon što se nismo vidjeli mjesec dana(u ovom slučaju, dva i pol). Mrzila sam to silno grljenje, ljubljenje i ostalo. Hvala Bogu, u našem društvu bi se samo jednom zagrlili, cmoknuli i sjeli u vlak. Tamo bi nastavili dvosatnu priču o tome što smo radili ljetos. Tu i tamo bi koji prvašić uletio da provjeri ima li slobodno mjesto. Njega bi, na Mayinu žalost, istjerali van u suzama.

***

Sjedile smo u odijeljku. Nas tri, May, Lauren i ja. Žvakale smo čokoladne žabe i pokušavale razgovarati bez opasnosti od gušenja. Lauren je pričala o putovanju kroz Irsku s mamom i njenim bendom, Čudnovatim sestrama, May je razvila priču o globalnom zatopljenju na što sam ju pogodila knjigom u glavu. Kao da mi toga nije bilo dosta od bezjaka na kolodvoru... Ja sam samo promrmljala kako sam cijelo ljeto sjedila u sobi i čitala. Cure su na to brzo promijenile temu.

U vlaku je bilo ugodno, čak i kad je pala noć. Sjedila sam naslonjena obrazom na prozor. Pomalo mi se spavalo. Cijelu noć nisam spavala. Previše sam razmišljala, prisjećala se. Vjerojatno ne prođe dan da se ne sjetim Daisy. Bile smo najbolje prijateljice tri godine. Takvo što se ne zaboravlja. Pogotovo ako je ona sada mrtva. I mojoj krivnjom.

flashback

Lauren:Zašto se kriviš za njenu smrt? Nije istina da si ju ti ubila.

end of flashback

Ponekad sam se i to zapitala. Ali onaj drugi glas bi rekao da sam ja kriva. Nemojte me krivo shvatiti, nisam luđak. Taj glas nije niti postojao. To je bio osjećaj krivnje. Prokleti osjećaj krivnje koji me prati još dan danas.

Nalazili smo se negdje u Škotskoj. Dva sata od Hogwartsa. Lauren je čitala Niz nesretnih događaja:ubitačno učilište a May je spavala dok joj se mačak Ro sklupčao ispod nogu. Ja sam bila budna i gledala kroz prozor. Mrak je pao tako da se ništa nije moglo vidjeti. Samo odraz onoga što se događa u odijeljku. Ne puno, u svakom slučaju.
Najednom se začula eksplozija i cijeli odijeljak je bio prepun gustog dima. Nisam mogla vidjeti ništa. Nisam znala gdje su May i Lauren, jesu li istrčale van ili nisu. Čula sam nečije korake. Netko me zgrabio za ruku i dignuo s poda. Nisam mogla vidjeti baš ništa. Samo sam trčala za tom osobom.
"Čekaj tu", bio je to grub muški glas.
Stala sam na mjestu gdje sam bila i opipala stražnji džep. U njemu je bio moj štapić
"Evanesco", promrmljala sam i razmaknula dim ispred svojih očiju. Shvatila sam da se nalazim u hodniku lokomotive. May i Lauren nisu bile kraj mene. Krenula sam naprijed. Svi odijeljci su bili prepuni dima no vidjelo se da unutra nema nikoga.
"May! Lauren!" poviknula sam. Već sljedećeg trenutka nečija ruka bila mi je na ustima. Čula sam tiho šaptanje kletve Omami. Bilo je to zadnje što sam čula prije nego li sam pala na pod i izgubila svijest.

Nastavit će se...

Hladan povjetarac puhao je u Londonu. To i nije bilo tako čudno s obzirom da je bilo tri ujutro. Svi su spavali. Niti jedno svijetlo u našoj četvrti nije bilo upaljeno. Djeca su se spavala zbog škole sutra, prvog dana, a roditelji-odrasli zbog posla. Bila je nedjelja, ponedjeljak. Ja nisam mogla spavati. Nisam ni morala. Ja nisam imala sutra školu. Moji roditelji nisu sutra radili. Sve je u našem svijetu bilo drukčije. U svijetu magije. Ja sam u školu kretala tek u 11 ujutro danas a moji roditelji bili su glavni vidari u Svetom Mungu koji rade svaki dan od 10 do 21-og sata.

Sjedila sam na terasi. U rukama sam čvrsto držala šalicu čaja od šumskog voća. Gledala sam u Temzu, u rijeku koja je protjecala Londonom. Od nas je bila udaljena nekoliko kilometara ali se svejedno vidjela s balkona. Kad smo se ovamo doselili mrzila sam biti ovdje. Uglavnom bih bila u Svetom Mungu s mamom ili se družila s bezjačkim prijateljima. Bili smo dobri glumci. Mama je znala odlično glumiti normalnu kućanicu a tata je bio doktor kojeg nikad nije bilo doma. Neki bi se ljutili na našu glumu, ali bezjaci nipošto nisu smjeli znati za naš svijet. Ni pod koju cijenu!

A onda sam krenula u Hogwarts s jedanaest godina. Sjećam se pjesme Anywhere koja mi je svirala u ušima. Kad sam se ukrcala u tu lokomotivu znala sam da ću tri mjeseca morati biti u Hogwartsu. Bit ću čudak, nema priče o tome. Da... Makar sam to tada mislila znajući za iskustvo s bivšim prijateljima. Ja sam tada bila cura koja je jedina s 11 godina slušala Ramonese, i znala tko su oni. Jedina cura koja je nosila starke i marte. Jedina... I rijetki su me razumijevali. Ali, sve se promijenilo u tom čudnovatom Hogwartsu.
Daisy je znala tko su Ramonesi, znala je tko su Evanescence, znala je sve što sam ja znala. I sprijateljile smo se. Ali nemojte pomisliti da je sve bilo tako savršeno. Jer nije bilo savršeno. Baš ništa u vezi s mojim životom nije bilo savršeno...
Bila je to treća godina. Obje smo bile veoma zgodne, veoma pametne i mnogo toga veoma u dobrom smislu. Te godine u školu je došao Damien Parkinson. Četvrtaš. Stariji brat Pansy Parkinson. I mnogo zgodniji brat Pansy Parkinson. Činilo se da sam mu se svidjela. I prohodali smo čudnim spletom okolnosti. Što reći? Voljela sam ga, i on je volio mene. Da sam bar znala da ga i Daisy voli... Ništa se od ovog ne bi dogodilo...
Otišla sam za vikend iz Hogwartsa i u ponedjeljak, kad sam se vratila, Daisy je prestala razgovarati sa mnom a Damien je htio da prekinemo. Bila sam zbunjena, jadna i tužna. Nitko nije ništa govorio. Prošlo je možda tjedan dana i čula sam za sve. Čula sam od Pansy Parkinson. Od nje stvarno nisam to trebala čuti, ali ona mi je to rekla. Ona, ne moja najbolja prijateljica Daisy. No, bila je to jednostavna rečenica. Možda se ne bih toliko uzrujala da mi je to Daisy rekla. "Prevario te s njom." Nisam znala što da kažem. Jednostavno nisam ništa željela reći. Samo sam željela da mi suze teku niz lice a s njima i sve muke. Željela sam i biti mirna, ali sam željela i uništiti Daisy, uništiti i Damiena. Uništiti ih kao što su oni i moju sreću. Ali, ne... Učinila sam nešto mnogo bolnije. Bolnije, smrtonosnije.

Prošlo je nekoliko mjeseci. Zapravo, bio je to prvi dan nakon zimskih praznika. Damien je otišao. Shvatio je da ovo nije bilo pravo mjesto za njega. A Daisy je ostala sama. Bez mene, bez ikakvih drugih prijatelja. Malene pahulje snijega tog su dana tvorile kolute snijega koji su se pretvarali u oluju. Svi smo jurili na predavanja. Ja sam hodala uz zidove. Tim putem bila sam najsigurnija.
"Hej, Eowyn!"
Okrenula sam se. Prema meni je žurila Daisy. Njena crvena kosa, tamno crvena kosa, poskakivala joj je na leđima a plave oči nisu imale nikakav izraz. Usta su joj bila izvijena u smiješak.
Nakon nekoliko sekundi, zaustavila se ispred mene. Ispričala mi se i sve mi objasnila. Na trenutak se činilo kao da neki dio mene želi pomirenje. Ali onda sam se sjetila. Nije toliko boljelo to da me Damien prevario. Boljela je njena prevara, njena šutnja. I onda sam izgovorila nešto što nikada nisam trebala. Vjerojatno nikada.
"Daisy, više te nikada ne želim vidjeti."
I otišla sam s tim riječima koje su još letjele u zraku. Daisy se nije micala. Suze su joj samo tiho klizile niz lice. Izgledala je baš poput mene. Ali, zaslužila je to.
Ili sam makar to mislila...

Tog dana profesor Flitwick došao je u našu spavaonicu. Bio je veoma tužan. I sve mi je rekao ne kriveći me za ništa, niti jednu sekundu. Daisy je bila mrtva. Smrznuta u snijegu. Rekli su da ja nisam kriva. Da nije razmišljala kad je izašla na snijeg. Baš nitko me nije krivio za to. Svi su suosjećali sa mnom. A to je, vjerujte mi bilo mnogo gore nego da viču na mene i krive me.

A sutra ću opet prolaziti tim hodnikom. One riječi možda će još uvijek letjeti u zraku. One se ne zaboravljaju...